Aristotelova doktrina o čoveku i državi. Politika kao najbolji oblik vladavine, prema Aristotelu, Polis je najsavršeniji oblik ljudske komunikacije

Čovek kao političko biće (Aristotel)

"Čovek je političko biće" - ovu istinu je formulisao veliki starogrčki filozof Aristotel. Ove riječi sadrže važno značenje: svaki pojedinac koji živi u društvu, u državi je politička ličnost, jer je od nekog interesa za politiku; stoga je dužnost civilizovane države da svakom članu zajednice obezbedi pristojan život.

Prirodni instinkt čoveka tjera da se bavi politikom. Stoga je logično da Aristotel naziva osobu politička životinja-- Zoon politikon, ni na koji način ne daje ovoj frazi uvredljivo značenje. Zaista, u samoj našoj psihologiji postoje takve prirodne potrebe kao što je potreba za vladanjem i poslušnošću. Filozofi vjeruju da osoba ima motive i želje koje ga čine političkim bićem. Posljednja historija političke misli obogatila je ideje o politici kao sistemu raznolikih ljudskih potreba, stečenih i urođenih. Među njima su plemenitost i pohlepa, ljubav i mržnja, želja za dominacijom i solidarnosti, potreba za slobodom i želja da se bude dio grupe.

Aristotel, oslanjajući se na rezultate Platona politička filozofija, posebno znanstveno proučavanje određene oblasti društvenih odnosa izdvojio je u samostalnu nauku o politici. Vlastiti političke i pravne doktrine Aristotel je izložio u raspravama "Politika" i "Nikomahova etika". Glavna teza Aristotelove "Politike" kaže da je politika zajednica ljudi koja izrasta iz njihovih prirodnih odnosa. Prema Aristotelu, ljudi mogu živjeti samo u društvu, u uslovima političkog sistema, budući da je "čovek po prirodi političko biće". Ogarev G. 50 zlatnih ideja u filozofiji / G. Ogarev [Elektronski izvor]. - Način pristupa: http://www.fictionbook.ru/author/georgiyi_ogariev/50_zolotiyh_ideyi _v_filosofii/read_online.html?page=8

Da bi pravilno uredili društveni život, ljudima je potrebna politika. Politika je nauka, znanje o tome kako najbolje organizovati zajednički život ljudi u državi. Prema Aristotelu, osoba je u potpunosti sposobna da ostvari svoje sposobnosti, sama samo u državi, sa svojim običajima, tradicijom i prihvaćenim obrascima ponašanja. Osoba ne može postojati bez komunikacije sa drugim ljudima.

Suština politike se otkriva kroz njen cilj, a to je, prema Aristotelu, da građanima da visoke moralne kvalitete, da ih učini ljudima koji se ponašaju pošteno. Odnosno, cilj politike je pravedno (zajedničko) dobro. Postizanje ovog cilja nije lako. Političar mora voditi računa da ljudi imaju ne samo vrline, već i mane. Dakle, zadatak politike nije moralno odgajati savršeni ljudi već vaspitanje vrlina kod građana. Vrlina građanina se sastoji u sposobnosti da ispuni svoju građansku dužnost iu sposobnosti da se povinuje vlastima i zakonima. Dakle, političar mora tražiti najbolju, odnosno najprikladniju državnu strukturu za navedeni cilj.

Država je proizvod prirodnog razvoja, ali u isto vrijeme najviši oblik komunikacija. Prva vrsta komunikacije, dijelom karakteristična za životinje, je porodica; iz nekoliko porodica nastaje selo ili rod; konačno, zajednica više sela čini državu – najviši oblik ljudske zajednice. U državi je u potpunosti ostvarena sklonost ka zajedničkom životu koja je izvorno bila svojstvena ljudima. Čovek je po prirodi političko biće, a u državi (političkom općenju) proces ove političke prirode čoveka je završen.

Aristotel je vjerovao da je ljudski um u stanju od potonjeg učiniti vrijedno političko biće, ne samo uz prisustvo vrlina i visokih moralnih kvaliteta, postavljenih obrazovanjem. Kao što znate, Aristotel je pridavao veliku važnost obrazovanju, tvrdeći da je ono neophodno za sve koji žive u društvu, poput vazduha.

Na pitanje koja je razlika između obrazovanog i neobrazovanog, odgovorio je: "Kao između živih i mrtvih". Tamo. A Aristotelove riječi nisu bile prazna rječitost, budući da je i sam bio vrlo obrazovan: u početku je učio kod Platona, a zatim se, udaljavajući se od Platonove škole, bavio samoučenjem i postigao mnogo zahvaljujući vlastitom umu. Sve to mu je omogućilo kasnije do kraja života da poučava i poučava druge ljude (jedan od Aristotelovih učenika, koji je postao veliki, je Aleksandar Veliki).

Vraćajući se na pitanje političke supstance, treba reći da za starogrčki filozof Politika i etika su neraskidivo povezane. Pod politikom je Aristotel razumeo upravljanje politikom i životom grada uopšte, a najbolja politika u njegovoj interpretaciji raste na etičkoj osnovi. U svom djelu „Politika”, koje razotkriva ovu problematiku, on se prije svega osvrće na svoje etičke stavove i smatra da je moral na prvom mjestu, koji određuje ljudsku vrlinu i čini čoveka prvenstveno političkim bićem, vrijednim za državu. Samo u gradu-državi moguće je razvijati razne umjetnosti (zanati, vojni poslovi, itd.) koje postoje djelovanjem raznih pojedinaca (razumno djelujućih ljudi), a upravo je to preduvjet za vrlinsko ponašanje neophodno za prosperitet. države u cjelini. Drugo, politika (postojanje osobe u državi) osigurava odvajanje mentalnog rada od fizičkog rada, dostupnost slobodnog vremena, sferu slobodne aktivnosti, što je, zauzvrat, ključ univerzalne sreće.

Za razliku od porodice i sela, na osnovu želje za potomstvom i očinske vlasti, država se formira moralnom komunikacijom među ljudima. Politička zajednica se oslanja na jednoglasnost građana u pogledu vrline. Država nije zajednica stanovanja, nije stvorena da bi spriječila međusobne uvrede ili radi pogodnosti razmjene. Naravno, svi ovi uslovi moraju postojati za postojanje države, ali čak i sa svim zajedno, države neće biti; pojavljuje se tek kada se uspostavi komunikacija između porodica i klanova zarad dobrog života. kao najviše savršena forma zajednički život, država teleološki prethodi porodici i selu, tj. je svrha njihovog postojanja.

Svrha same politike je, prema Aristotelu, osigurati sreću građana, takvo stanje svakodnevnog bića koje im omogućava da ispolje svoju racionalnu suštinu. Aristotel je shvaćao vrlinu pojedinačnih građana kao njihovu političku svijest, sposobnost da žive u državi, dok primaju dobrobit za sebe i osiguravaju sreću drugih. Upravo ovaj pristup treba da predstavlja cilj politike. U tom smislu, prema Aristotelu, pojedinac kao samo polisno (političko) biće subjekt je moralnih vrlina. Iz toga proizilaze dužnosti osobe u odnosu na politiku (državu), koje se, prema Aristotelu, ostvaruju u mnogim vrlinama, koje on jasno definiše. Ali ono što je najvažnije da pojedinac postoji u društvu, u državnoj politici, jesu pravda i prijateljstvo.

U doktrini društva, Aristotel je tvrdio da su odnosi ropstva ukorijenjeni u samoj prirodi, a fizički rad, lišen moralnog, a samim tim i razumnog početka, je sudbina robova. Najviša vrlina aktivnost za Aristotela je kontemplativna aktivnost uma, svojstvena slobodnim ljudima. S tim u vezi, onaj ko se bavi fizičkim radom, koji se brine o materijalnom izdržavanju države, nema, sa stanovišta Aristotela, ni snage ni vremena da se brine o svojoj ličnoj sreći. A sreća, po njegovim vlastitim riječima, pretpostavlja dokolicu, koju su neslobodni lišeni, stoga ostaju neupleteni u sreću.

Aristotel smatra da se sreća osigurava samo racionalnom, kontemplativnom aktivnošću, čija je suština sama sebi svrha: ona je voljena zbog nje same; to je najmotivniji, kontinuirani; samodovoljna je u smislu da se mudra osoba samostalno bavi svojim poslom, što doprinosi razvoju individualnih kreativnih sposobnosti. Užici (slobodno vrijeme) upotpunjuju aktivnost i stimulišu je, podstiču na novu aktivnost radi naknadnog odmora. Vrline su pozvane da ublaže zadovoljstva, da im daju savršen oblik, da ih podrede glasu razuma.

Dajući delatnosti uma status samog savršenstva, Aristotel je ukazao na njen uticaj u podeli društva na klase. kao sto znamo, antički filozof jasna suprotnost mentalnog i fizičkog rada. A kako predstavnici nižih klasa (robovi) nisu u stanju da ostvare sreću, vladajući slojevi (robovlasnici) imaju sve razloge da primaju beneficije, ali moraju svjesno pristupiti svojim istorijskim zadacima. Ali što se tiče državna vlast, na kojem je izgrađena antička grčka politika, Aristotel je smatrao da su njeni najviši oblici oni u kojima je isključena mogućnost njene samosvrhe upotrebe i u kojima moć služi cijelom društvu.

Aristotel je priznao tiraniju kao najgori oblik vladavine. S tim u vezi, on je posebnu važnost pridavao ulozi srednje klase u državi. Pošto je dužnost građanina grčkog polisa bila da ga štiti, njegovu vojsku su činili građani i plaćenici. Istovremeno, svaki građanin je nabavljao vojne uniforme o svom trošku. U to vrijeme glavna snaga trupa grčkog polisa bila je teško naoružana pješadija (tzv. hopliti), dakle, što su građani grada-države bili prosperitetniji, to je bila moćnija vojska polisa. Osim toga, Aristotel je vjerovao da takozvana srednja klasa služi kao tampon između bogatih i siromašnih građana i, s jedne strane, sprječava želju siromašnih da zbace bogate, ali istovremeno sprječava bogate da povećaju pritisak. na siromašne.

Dakle, što je srednja klasa brojnija u državi, to je država jača i njen unutrašnji život stabilniji. Grčki mislilac povezao je ovu ideju o osobi s konceptom države i polisne organizacije antičkog društva. Međutim, u različitim fazama razvoja ljudsko društvo Politika je igrala daleko od iste uloge u životima ljudi. Ako u eri antički svijet karakterizirao je glavnu orijentaciju ličnosti, što je nagnalo Aristotela da osobu nazove političkim bićem. Zatim su naredne ere napravile vlastita prilagođavanja omjera vrijednosne orijentacije ličnosti, stavljajući u prvi plan one aspekte i kvalitete koji najbolje odgovaraju interesima vladajućih klasa i društvenih slojeva društva. Tako se, na primjer, u srednjem vijeku osoba smatrala, prije svega, kao religiozno biće, u renesansi - kao prirodno, prirodno biće. U 19. vijeku na čoveka se više gledalo kao na komercijalno biće.

20. vijek je za sobom povukao rehabilitaciju čoveka kao političkog bića. I to nije slučajno, jer u XX vijeku. dogodile su se i dešavaju se duboke političke promjene koje se ogledaju u sudbinama milijardi ljudi. Istovremeno, ni u 20. veku odnos čoveka i politike nije jednoznačan. To zavisi kako od prirode društveno-političkog sistema, tako i od sistema vrijednosti koji ova ili ona klasa stvara u društvu i koji taj pojedinac dijeli. Demidov A.I. Osnove političkih nauka: Proc. dodatak / A. I. Demidov, A. A. Fedoseev. - M.: Više. škola, 2000. - Str.89.

Dakle, svako istorijski definisano društvo i svaka društvena klasa ima svoj sistem vrednosti. Rečeno, međutim, ne samo da ne isključuje, već, naprotiv, pretpostavlja postojanje zajedničkih političkih vrijednosti: sloboda, dostojanstvo i jednakost pojedinca, javni red i pravda, demokratija i odgovornost. Borba za ove vrijednosti proteže se kroz cijelu političku historiju čovječanstva.

Budući da su politička bića, ljudi pokazuju različite stepene političke aktivnosti. Politolozi smatraju da je samo 10-20% ljudi zaista politički aktivno, preostalih 80-90% je indiferentno, nazivaju ih publikom političkog teatra. Čovek i društvo / Ed. L.N. Bogolyubov. - M.: Prosvjeta, 2000. - S.330. Građani države učestvuju u političkom životu zemlje na različite načine:

• - učestvuje na izborima, referendumima;
• - formiraju političke stranke i bore se za vlast;
• - aplicirati parlamentu i lokalnim vlastima;
• - su politički lideri (partije, pokreti);
• - učestvuje na skupovima, demonstracijama...

I što je veća politička aktivnost društva, to je viša i naša politička kultura. Manje negativnih stvari se dešava u društvu, više bistrih ličnosti, a više naših nada i želja može se ostvariti.

Uvod

Politička ideologija Ancient Greece, kao i druge zemlje antike, nastao je u procesu dekompozicije mita i izdvajanja relativno nezavisnih oblika društvene svijesti. Razvoj ovog procesa u staroj Grčkoj, gdje se razvilo robovlasničko društvo, imao je značajne karakteristike u poređenju sa zemljama Drevnog istoka.

Kriza mitološkog pogleda na svijet i razvoj filozofije natjerali su ideologe polisnog plemstva da preispitaju svoje zastarjele stavove, da stvore filozofske doktrine koje su sposobne oduprijeti se idejama demokratskog tabora. Ideologija starogrčke aristokracije svoj najveći razvoj dostiže u filozofiji Aristotela, Platona i Ksenofonta.

Došavši do krajnje dekompozicije, do skepticizma pa čak i do anarhizma i solipsizma u vezi sa dekompozicijom samog polisa klasičnog doba, filozofsko-istorijska pozicija tog vremena (četvrti vek pr.n.e.) nije mogla ostati u takvom stanju, jer je , bez obzira na kakvo raspadanje polisa, razvijalo se sve dalje i dalje, kao i svako razmišljanje uopšte.

I u ovom periodu raspada klasičnog robovlasničkog polisa, zaista je ostala još jedna neiskorištena pozicija koju nisu propustili iskoristiti filozofi i istoričari, koji nisu imali toliko hrabrosti da zaista povjeruju u konačnu smrt polisa. . Uprkos svim strahotama Peloponeskog rata i usprkos progresivnom propadanju polisa, misleći ljudi tog vremena i dalje su željeli, ako ne na činjenicama, nego samo u snu, u

utopije, tek da formulišu panhelenske idealne ideje i time zažmire na sve što se tada dešavalo.

Takvi ljudi su tretirani u 4. veku. pne Ksenofont, Platon i Aristotel.

Svrha ovog eseja je razmatranje pojmova "država" i "građanin" kod Aristotela, Platona i Ksenofonta.

Glavni dio

Koncepti "država" i "građanin" kod Aristotela

U Aristotelovoj raspravi Politika, društvo i država su u suštini isto.

Država se u njegovom djelu pojavljuje kao prirodan i neophodan način postojanja ljudi - "komunikacija ljudi sličnih jedni drugima u svrhu što boljeg postojanja". A „komunikacija, koja je prirodno nastala radi zadovoljenja svakodnevnih potreba, jeste porodica“ 1 – kaže Aristotel.

Za Aristotela je država svojevrsna cjelina i jedinstvo njenih sastavnih elemenata, ali on kritizira Platonov pokušaj da "državu učini pretjerano ujedinjenom". Država se sastoji od mnogo elemenata, a pretjerana želja za njihovim jedinstvom, na primjer, zajednica imovine, žena i djece koju je predložio Platon, dovodi do uništenja države.

Država je, primećuje Aristotel, složen koncept. Po svom obliku predstavlja određenu vrstu organizacije i ujedinjuje određeni skup građana. Sa ove tačke gledišta, ne govorimo više o takvim primarnim elementima države kao što su pojedinac, porodica itd., već o građaninu. Definicija države kao forme zavisi od toga ko se smatra građaninom, odnosno od pojma građanina. Građanin je, prema Aristotelu, onaj koji može učestvovati u zakonodavnoj i sudskoj vlasti date države.

Država je, s druge strane, skup građana dovoljan za samodovoljnu egzistenciju.

Prema Aristotelu, čovek je političko biće, odnosno društveno, i u sebi nosi instinktivnu želju za "zajedničkim suživotom".

Osoba se odlikuje sposobnošću za intelektualni i moralni život, "osoba je po prirodi političko biće". Samo je čovek sposoban uočiti takve pojmove kao što su dobro i zlo, pravda i nepravda. Formiranje porodice smatrao je prvim rezultatom društvenog života – muža i žene, roditelja i djece. Potreba za međusobnom razmjenom dovela je do komunikacije između porodica i sela. Tako je nastala država.

Poistovetivši društvo sa državom, Aristotel je bio primoran da traga za elementima države. On je shvaćao zavisnost ciljeva, interesa i prirode aktivnosti ljudi od njihovog imovinskog statusa i koristio ovaj kriterij u karakterizaciji različitih slojeva društva. Prema Aristotelu, siromašni i bogati „ispadaju elementi u državi koji su dijametralno suprotni jedni drugima, tako da se, u zavisnosti od prevlasti jednog ili drugog elementa, uspostavlja odgovarajući oblik državnog sistema. .”

On je identifikovao tri glavna sloja građana: veoma bogate, ekstremno siromašne i srednju klasu, koja stoji između njih dvoje. Aristotel je bio neprijateljski raspoložen prema prve dvije društvene grupe. Smatrao je da se život ljudi s prekomjernim bogatstvom zasniva na neprirodnoj vrsti sticanja imovine 1 . Ovo, prema Aristotelu, ne ispoljava želju za „dobrim životom“, već samo želju za životom uopšte. Pošto je žeđ za životom neumorna, neumorna je i težnja za sredstvima za gašenje ove žeđi.

Stavljajući sve u službu pretjerane lične koristi, "ljudi prve kategorije" nogama gaze društvene tradicije i zakone.

Težeći moći, oni sami ne mogu poslušati, narušavajući time spokoj javnog života. Gotovo svi su bahati i arogantni, skloni luksuzu i hvalisanju. Država se stvara ne da bi se uopšte živelo, već uglavnom da bi se živelo srećno.

Savršenstvo isto čovek savršeni građanin se pretpostavlja, a savršenstvo građanina je, zauzvrat, savršenstvo države. Istovremeno, priroda države stoji "ispred" porodice i pojedinca. Ova duboka ideja je okarakterisana na sljedeći način: savršenstvo građanina je određeno kvalitetom društva kojem pripada: ko želi stvoriti savršene ljude mora stvoriti savršene građane, a tko želi stvoriti savršene građane mora stvoriti savršenu državu.

Država se formira moralnom komunikacijom među ljudima. Politička zajednica se oslanja na jednoglasnost građana u pogledu vrline. Kao najsavršeniji oblik zajedničkog života, država prethodi porodici i selu, odnosno svrha je njihovog postojanja.

“Država nije zajednica stanovanja, nije stvorena da bi se spriječile međusobne uvrede ili radi pogodnosti razmjene. Naravno, svi ovi uslovi moraju postojati za postojanje države, ali čak i sa svim zajedno, države neće biti; pojavljuje se tek kada se stvara zajedništvo između porodica i klanova radi dobrog života” 1 .

Aristotel je smatrao da je uslov za postojanje i razvoj civilnog društva je država. Odnosno, država je primarna kao ideja razvoja društva.

Treba priznati kao tačnu Aristotelovu ideju da razvoj društva već na nivou porodice nosi ideju države kao svoje prve i krajnji cilj kao kompletan, samostalan oblik društva

Građanin nije takav i zato što živi u jednom ili drugom mjestu: „na kraju krajeva i meteci i robovi uz građane imaju prebivalište, a isto tako i nedržavljani i oni koji imaju pravo da budu i tužitelji i tuženi. , jer ga koriste i stranci na osnovu ugovora zaključenih sa njima (imaju takvo pravo). Što se tiče meteka, na mnogim mestima nemaju ovo pravo u potpunosti, ali moraju da biraju svoju prostatu, pa ne učestvuju u potpunosti u ovakvoj komunikaciji. A za djecu koja nisu punoljetna i stoga nisu upisana u građanske liste, i za starješine koji su oslobođeni obavljanja građanskih dužnosti, mora se reći da su i jedni i drugi građani samo u relativnom smislu. , a ne bezuslovno; i prvom će se morati dodati "slobodni od obaveza" građani, a drugom - "prešao starosnu granicu"... Postavili smo sebi zadatak da definišemo pojam građanina u bezuslovnom smislu te riječi. „3.

Bezuslovni pojam građanina najbolje se može definisati kroz učešće u sudu i vlasti. Aristotel se odnosio na građane svih onih koji učestvuju u sudu i narodnoj skupštini, onih lica koja imaju biračko pravo, koja mogu učestvovati u sudskim postupcima i služiti 2 . Narodna skupština Atene, ecclesia, iz vremena Efialta i Perikla postala je glavni organ demokratske moći. Međutim, vrlo je značajno da je Aristotel morao osporiti stajalište prema kojem poslanik u narodnoj skupštini i sudu nije pozicija i da stoga nema nikakve veze s javnom upravom.

Shodno tome, Atinjani svoj građanski status nisu povezivali sa obaveznim učešćem u državnoj vlasti. Najvjerovatnije su vidjeli tijela civilne zajednice u narodnoj skupštini i sudu. Važno je napomenuti da je narodna skupština strukturirana zajednica; podijeljen je na phyla i demos. Oni prirodno formiraju primarno javno mnijenje o svim značajnim pitanjima. Ovo mišljenje ima karakter javnog moralnog suda.

Dakle, glas narodne skupštine je glas civilnog društva, na koji su vlasti osjetljive. Da bi se manipulisalo narodom, mora se ući u njihov ton, mora se javno priznati njihov sistem vrednosti kao osnova svog vodstva.

“U praksi se građaninom smatra onaj čiji su roditelji – i otac i majka – građani, a ne jedan od njih. Drugi idu još dalje u ovoj definiciji i zahtijevaju, na primjer, da preci građanina u drugom, trećem i još udaljenijim plemenima također budu građani.

Građanin ima isti odnos prema državi kakav ima mornar na brodu prema ostatku posade. Iako mornari na brodu zauzimaju neravnopravan položaj: jedan vesla, drugi kormilar, treći je pomoćnik kormilara. "Dobrobit plovidbe je cilj kojem svi pomorci zajednički teže."

Simpatije i antipatije društva - to je ono što vlasti moraju uzeti u obzir prilikom donošenja odluka. Čak je i smjer prema struji određen tokom struje.

Država kao složeno jedinstvo ima svoju anatomiju, unutrašnju strukturu, čije uništenje dovodi do njene smrti. Tvrđava države direktno zavisi od tvrđave njenih strukturnih jedinica. Oni su dijelovi države, ali nisu identični njoj po kvalitetu, vode relativno samostalnu egzistenciju, imaju svoje ciljeve i prirodne zakone razvoja.

Društveni svijet je skup aktivnih pojedinaca i njihovih veza. Kvaliteti pojedinaca određuju kvalitet društva i države. Tako misli Aristotel, budući da najbolja, srećna država većinu svojih građana izvlači iz čestitog, racionalnog načina života.

Zadatke države, prema Aristotelu, treba nazvati:

1. hrana;

2. zanati;

3. oružje;

4. poznata rezerva sredstava za sopstvene i vojne potrebe;

5. briga za vjerski kult, odnosno ono što se naziva sveštenstvom;

6. Najpotrebnija stvar je odluka o tome šta je korisno, a šta pravedno u odnosu na građane među sobom.

„To su stvari koje su potrebne svakoj državi“, napominje 1

Aristotel.

Stanje treba da se sastoji od delova koji odgovaraju navedenim zadacima. To znači da u njemu mora postojati određeni broj kultivatora koji bi ga snabdijevali hranom, zanatlija, vojnu silu, imućne ljude, sveštenike i ljude koji odlučuju šta je pravedno i korisno.

Država je politička struktura društva. Sa ove tačke gledišta, pitanje prvenstva nestaje kao besmisleno, jer se dio ne može porediti sa cjelinom. Civilno društvo je skup određenih društvenih veza, struktura, institucija i institucija, koje istovremeno karakterišu fazu u razvoju državnosti.

Stoga je građansko društvo, uzeto samo po sebi, apstrakcija. Kornjača bez oklopa, mekušac bez oklopa 1 . U stvarnosti, ona kao samostalna pojava - prije, izvan i bez interakcije sa državom - nikada nigdje nije postojala. Ali sasvim je tačna i suprotna tvrdnja: država ne može postojati bez prisustva, u određenoj mjeri, barem u najmanjoj, razvijenoj infrastrukturi građanskih odnosa. Država bez građanskog društva je isto što i osoba bez unutrašnjih organa, drvo bez jezgra.

Kao što je gore navedeno, Aristotel je definisao državu kroz osnovni koncept "komunikacije". Komunikacija je suština ljudske prirode kao društvene životinje.

Prema Aristotelu, država je najviši oblik ljudske komunikacije; zaokružuje razvoj društva, istovremeno mu je cilj i rezultat. Kakva je priroda ove komunikacije? Ovo je hijerarhijska komunikacija koja društvo organizuje na principu dominacije i podređenosti, a društvo se shvaća kao zajednica slobodnih ljudi. Ispada da su građani jedinice koje formiraju i društvo, čineći ga građanskim, i državu, čineći je demokratskom.

Pojedinac sa svojim interesima je primarni element civilnog društva. Ali, videći u drugima sredstvo za zadovoljenje svog egoizma, pojedinac je svestan svoje zavisnosti od njih, pa svojim ciljevima daje formu univerzalnog. Na primjer, zahtijevajući slobodu za sebe, on slobodu uzdiže do principa, odnosno zahtijeva je za svakoga. Radeći za svoje dobro, pojedinac hteli-nehteli, kroz formu univerzalnog, zadovoljava želju drugih za dobrom.

Aristotel nije otišao dalje od polisa, iako je polis uređaj očito doživio krah. Sve druge vrste državnog uređenja, čitav varvarski svijet, on je okarakterisao kao niže društvo koje nije dostiglo politički nivo.

Prema Aristotelu, država je "stvaranje prirode", proizvod prirodnog razvoja. Zasniva se na potrebama ljudi. Polis je društvo, zbog čega Aristotel čoveka definira kao "društvenu" ili "političku životinju". Osoba ne može živjeti sama, potrebni su mu kontakti, komunikacija sa svojom vrstom, sjedinjenje s njima. Postoji nekoliko nivoa integracije. Prvi tip udruženja je porodica koju čine muškarac, žena i djeca. Nadalje, velika (proširena) porodica, koja se sastoji od nekoliko generacija krvnih srodnika sa bočnim granama. Zatim selo ili selo. Konačno, politika.

Sa širenjem kruga ujedinjenja, njegovim usložnjavanjem, usponom na stepenice javni život povećava se količina koristi koju osoba dobije od komunikacije, kao i njena sigurnost. Dobit dolazi od podjele rada.

Polis je najviši oblik udruživanja. Dovoljno je velik da zadovolji sve ljudske potrebe. Istovremeno, „dovoljno je mali za dobru organizaciju zasnovanu na ličnoj komunikaciji i ne pretvaranju čoveka u deo gigantske strukture u kojoj je njegova uloga praktično svedena na nulu. Svrha politike je dobrobit građana.

Polis je udruženje ljudi i teritorije pod vlašću jedne vlade, koja ima jedan ustav. Jedinstvo moći i teritorije daje mu integritet.

Polis je zajedništvo slobodnih i in u određenom smislu jednaki ljudi koji imaju razum i koji su u stanju da se odrede kontrolišući svoje postupke. Moć u politici se proteže na slobodne i ravnopravne građane.

Rasuđivanje o slobodi i jednakosti ne važi za robove. Filozof smatra ropstvo prirodnim i neophodnim. Rob je lišen razuma, prirodno je kontrolirati ga kao i gurati vola. Neki ljudi su po prirodi robovi, dok su drugi slobodni. Ovo se ne odnosi samo na pojedince, već i na čitave nacije. Na primjer, Aristotel je uvjeren da su Grci rođeni slobodni, dok su varvari po prirodi robovi, njihovo potčinjavanje je prirodno. Istovremeno, filozof je smatrao neprihvatljivim porobljavanje Grka od strane Grka kao rezultat zatočeništva ili zbog dugova, što je tada bila normalna i rasprostranjena pojava.

Polis je najsavršeniji oblik javnog udruživanja. To je organska celina i stoji iznad porodice i pojedinca. Njegov opseg je veoma širok. Međutim, jedinstvo politike ne bi trebalo da ide na štetu porodice i pojedinca.

Polis u shvatanju Aristotela. (dodatak) *iz udžbenika*

„Stanovništvo politike“, pisao je Aristotel, „trebalo bi biti lako vidljivo, a njena teritorija bi također trebala biti lako vidljiva: lako vidljiva u primjeni na teritoriju znači isto što se može lako braniti“.

Grad je u centru polisa. Grad treba da bude centralna tačka u čitavom okolnom prostoru, iz koje bi svuda bilo moguće slati pomoć.

Drugi uslov je da se zemljani proizvodi, šumski materijal i sve što država kupuje za preradu lako dopremaju gradu...

Komunikacija grada i cjelokupne politike sa morem je prednost kako za sigurnost države tako i sa stanovišta snabdijevanja svim potrebnim.

Čovek je, rekao je Aristotel, politička životinja. Ovo je roditelj ne samo svoje djece, već i njegovih postupaka. I porok i umerenost zavise od nas. Aristotel je izdvojio etičke vrline (vrline karaktera) i dijanoetičke (intelektualne: mudrost, razumnost, razboritost). Etičke vrline su povezane s navikama, dijanoetske zahtijevaju poseban razvoj. Aristotel istražuje vrline u kontekstu društvenog života antičkog društva. Posebno mjesto oduzima pravdu od njega. „Koncept pravde istovremeno znači i zakonit i jednoobrazan, i nepravedan – nezakonit i nejednak [tretman prema ljudima].“ Pošto zakon propisuje vrlinsko ponašanje, na primjer, hrabrost u borbi, pravda jeste vrhunska vrlina u koje su uključeni svi ostali. Doktrina pravde čini direktnu tranziciju ka državi.

Da bi postigao svoje ciljeve, pojedinac se mora ujediniti sa drugim ljudima. glavni ciljčovek - želja za dobrom. Najviše dobro je sreća, blaženstvo. Da bi ostvarili Dobro, ljudi stvaraju državu: ono nastaje ne da bi uopšte živeli, već „uglavnom da bi živeli srećno“. Dobro čoveka poklapa se sa javnim dobrom. Država je vrsta komunikacije među ljudima. Nemoguće je ulogu države svesti samo na organizaciju ekonomske razmene. Država nastaje kao zajedništvo radi dobrog života. Osoba ne može postojati izvan države, ona je političko, društveno biće. Aristotel je dobro svjestan da je položaj osobe u društvu određen vlasništvom. To izaziva nezadovoljstvo i svađe, smanjuje interesovanje za posao, lišava osobu „prirodnog“ uživanja u posjedu. Tako brani privatnu svojinu, koja mu se činila jedinom mogućom i progresivnom, osiguravajući svojim razvojem prevazilaženje posljednjih ostataka komunalnog društvenog poretka. Istina, uz sve to, Aristotel govori i o potrebi "velikodušnosti", zahtijevajući podršku siromašnima, a "prijateljstvo", odnosno solidarnost slobodnih među sobom, proglašava jednom od najviših političkih vrlina.

Aristotel smatra da istorijski razvoj društva ide od porodice do zajednice (sela), a od nje do države (grad, politika). Međutim, država je logično primarna, jer predstavlja entelehiju društva. U državi su očuvani odnosi: porodica (muž i žena, roditelji i djeca, gospodar i robovi) i država (vladavina i podanik). Ova ahistorijska "prirodna" struktura društvenih odnosa perpetuira odnose dominacije i subordinacije, konkretno, odnose robovlasničkog društva. Aristotel se zalaže za "prirodno" poreklo i strukturu države, on to izvodi iz "prirode čoveka". „Svako stanje je vrsta komunikacije, a svaka komunikacija je organizovana radi nekog dobra (na kraju krajeva, svaka aktivnost ima u vidu tobožnje dobro), onda, očigledno, svaka komunikacija teži ovom ili onom dobru, i više od drugi i za najviše od svega ono zajedništvo koje je najvažnije od svih i koje obuhvata sve ostale zajednice teži dobru. Ova komunikacija se naziva državna ili politička komunikacija. Evo prve Aristotelove definicije države. Država je za Aristotela samo po sebi neka vrsta komunikacije, ona je najviši oblik komunikacije među ljudima.

Državu čine poljoprivrednici, zanatlije, trgovci, najamni radnici i vojska. Prava građanstva, prema Aristotelu, ne bi smjeli imati ne samo robovi, već i niži slojevi, osim ratnika i onih koji su članovi zakonodavnih tijela. Samo ove posljednje grupe ne razmišljaju samo o vlastitoj koristi, već i o javnom dobru. Oni imaju pravo na slobodno vrijeme – glavnu društvenu vrijednost.

Aristotel je posvetio mnogo pažnje zajedno sa stvarnim filozofski problemi pitanja vlade. Pod njegovim vodstvom izvedeni su mnogi kolektivni radovi, uključujući opis sto pedeset i osam državnim uređajima. Svi oblici vlasti, smatra on, dijele se po broju vladara (po imovini) i po svrsi (moralni značaj) vlasti. U skladu sa prvim znakom, postoji monarhija, aristokratija i država (republika) - to su „ispravni“ oblici vladavine. Monarhija (kraljevska vlast) - vlast jednog, prvog i naj "božanskog". Aristokratija je vladavina nekoliko "najboljih". Politia - vlada većina ili oni koji zastupaju interese većine i posjeduju oružje. Srednja klasa je osnova države. Ovi ispravni oblici vlasti mogu se izroditi u "pogrešne" - tiraniju, oligarhiju i demokratiju. Tiranin ne mari za dobrobit svojih podanika, on je neprijatelj vrline, lišava ljude energije, želje da brane opće dobro. Oligarhija je vladavina bogatih. Demokratija - vladavina većine, koju čine siromašni. I jedni i drugi koriste državu za svoje sebične interese. Prema drugoj osobini, Aristotel razlikuje kao "ispravna" takva stanja, u kojima oni na vlasti imaju na umu opšte dobro, i "pogrešna", gdje se misli samo na njihov vlastiti oblik. Nazivi oblika vladavine koje je uveo Aristotel ušli su u leksikon teorije države.

Aristotel u različitim djelima predstavlja relativnu vrijednost ovih oblika na različite načine. U Nikomahovoj i etici, proglasio je monarhiju najboljom od njih, a državu najgorim od "ispravnih" oblika. U politici, on smatra da je politika najbolja od "ispravnih" formi. Iako mu se monarhija ovdje čini "iskonskom i najbožanskom", ona trenutno, prema Aristotelu, nema šanse za uspjeh.

Od svih vrsta vlasti, prema Aristotelu, postojat će jedan za koji se ispostavi da je odstupanje od prvobitnog i najbožanije. Tiranija, kao najgori oblik vladavine, najudaljenija je od svoje suštine; neposredno uz nju je oligarhija, a najumjerenija od devijantnih vrsta je demokratija.

Unutar same države postoji mnogo vrsta komunikacije.

U ekonomskim odnosima Aristotel vidi tri vrste društvenih oblika komunikacije: 1) komunikaciju unutar jedne porodice; 2) komunikacija u okviru zajedničkih ekonomskih poslova; 3) komunikacija u okviru razmjene ekonomskih koristi.

“Cilj države je dobar život, a sve navedeno je stvoreno zarad tog cilja; sama država je zajednica klanova i sela radi postizanja savršene samodovoljne egzistencije, koja se sastoji u sretnom i lijepom životu. Država postoji s razlogom, ali da bi svojim građanima omogućila dobar "dobar" život.

Cjelina prethodi dijelovima, a država kao struktura prethodi porodici i pojedincu. Porodice i pojedinci pripadaju sastavu države, međutim, prema Aristotelu, ne mogu se sve osobe pripisati državnoj strukturi, robovi ostaju izvan linije. Aristotel je pristalica robovlasničkog sistema. Pitanje ropstva razmatra u okviru porodičnih odnosa. Ropstvo je povezano s pitanjem imovine, a imovina je dio porodične organizacije (rob je živahan dio imovine, bitna stvar). Institucija ropstva za Aristotela je institucija neophodna za pravilno funkcionisanje porodice i, kao rezultat, države.

Vaš projekat idealno stanje Aristotel je izgradio proučavajući stvarno postojeće vrste državne vlasti. Od njemu savremenih državnih struktura, Aristotel je posebno kritikovao sistem atinske demokratije, državu Spartu i makedonsku monarhiju. Od političke teorije podvrgao je najvećoj kritici teoriju svog učitelja Platona.

Plan:

1 . Uvod

2. Glavno tijelo

2.1. Aristotel o državi

2.2. Aristotel o pravu

3. Zaključak

Bibliografija

Uvod

Jedna od karakterističnih osobina Aristotelove naučne aktivnosti je njena svestranost. Aristotel je svojim djelima obogatio gotovo sve grane nauke koje su postojale u njegovo vrijeme. Država i društvo nisu ostali van vidokruga filozofa. Glavno mjesto među njegovim radovima posvećenim proučavanju države i društva zauzima traktat "Politika".

Nema sumnje da su čak i čisto teorijske konstrukcije antičkih mislilaca, kao što su Platonova "Država" i "Zakoni" ili oni projekti koji se razmatraju u drugoj knjizi "Politike", manje-više povezani sa pravi zivot Grčke politike, što daje pravo savremenim istraživačima da koriste ove radove kao izvore za razumevanje nekih aspekata postojanja ovih politika.

Temu koju sam odabrao proučavali su razni naučnici, ali bih se trebao zadržati samo na nekima od njih. Dakle, Blinnikov A.K. je u svom radu razmatrao aktivnosti Aristotela. Djelo Dovatura A. posvećuje tipove vlasti prema Aristotelu, probleme prava.

Svrha ovog eseja je da razmotri Aristotelove stavove o državi i pravu, da identifikuje glavne elemente države.

2. Glavno tijelo

2.1 Aristotel o državi

Aristotel je u svom radu pokušao sveobuhvatan razvoj nauke o politici. Politika kao nauka usko je povezana sa etikom. Naučno razumevanje politika pretpostavlja, prema Aristotelu, razvijene ideje o moralu (vrline), poznavanju etike (mora).

U Aristotelovoj raspravi Politika, društvo i država su u suštini isto.

Država se u njegovom djelu pojavljuje kao prirodan i neophodan način postojanja ljudi - "komunikacija ljudi sličnih jedni drugima u svrhu što boljeg postojanja". A „komunikacija, koja je prirodno nastala da bi se zadovoljile svakodnevne potrebe, je porodica“, kaže Aristotel.

Za Aristotela, država je cjelina i jedinstvo njenih sastavnih elemenata, ali on kritizira Platonov pokušaj da "državu učini pretjerano ujedinjenom". Država se sastoji od mnogo elemenata, a pretjerana želja za njihovim jedinstvom, na primjer, zajednica imovine, žena i djece koju je predložio Platon, dovodi do uništenja države.

Država je, primećuje Aristotel, složen koncept. Po svom obliku predstavlja određenu vrstu organizacije i ujedinjuje određeni skup građana. Sa ove tačke gledišta, ne govorimo više o takvim primarnim elementima države kao što su pojedinac, porodica itd., već o građaninu. Definicija države kao forme zavisi od toga ko se smatra građaninom, odnosno od pojma građanina. Građanin je, prema Aristotelu, neko ko može učestvovati u zakonodavnoj i sudskoj vlasti date države.

Država je, s druge strane, skup građana dovoljan za samodovoljnu egzistenciju.

Prema Aristotelu, čovek je političko biće, tj. društveni, a u sebi nosi instinktivnu želju za "kohabitacijom". Čoveka odlikuje sposobnost intelektualnog i moralnog života, "čovek je po prirodi političko biće". Samo je čovek sposoban uočiti takve pojmove kao što su dobro i zlo, pravda i nepravda. Prvim rezultatom društvenog života smatrao je formiranje porodice - muža i žene, roditelja i djece. Potreba za međusobnom razmjenom dovela je do komunikacije između porodica i sela. Tako je nastala država.

Poistovetivši društvo sa državom, Aristotel je bio primoran da traži elemente države. On je shvaćao zavisnost ciljeva, interesa i prirode aktivnosti ljudi od njihovog imovinskog statusa i koristio ovaj kriterij u karakterizaciji različitih slojeva društva. Prema Aristotelu, siromašni i bogati „ispadaju elementi u državi koji su dijametralno suprotni jedni drugima, tako da se, u zavisnosti od prevlasti jednog ili drugog elementa, uspostavlja odgovarajući oblik državnog sistema. .” On je identifikovao tri glavna sloja građana: veoma bogate, ekstremno siromašne i srednju klasu, koja stoji između njih dvoje. Aristotel je bio neprijateljski raspoložen prema prve dvije društvene grupe. Smatrao je da se život ljudi s prekomjernim bogatstvom zasniva na neprirodnoj vrsti sticanja imovine 1 . Ovo, prema Aristotelu, ne ispoljava želju za „dobrim životom“, već samo želju za životom uopšte. Pošto je žeđ za životom neukrotiva, neumitna je i želja za sredstvima za zadovoljenje ovog života.

Stavljajući sve u službu pretjerane lične koristi, "ljudi prve kategorije" gaze društvene tradicije i zakone. Težeći moći, oni sami ne mogu poslušati, narušavajući time spokoj javnog života. Gotovo svi su bahati i arogantni, skloni luksuzu i hvalisanju. Država se stvara ne da bi se uopšte živelo, već uglavnom da bi se živelo srećno.

Savršenstvo čoveka pretpostavlja savršenog građanina, a savršenstvo građanina, pak, savršenstvo države. Istovremeno, priroda države stoji "ispred" porodice i pojedinca. Ova duboka ideja je okarakterisana na sljedeći način: savršenstvo građanina je određeno kvalitetom društva kojem pripada: ko želi stvoriti savršene ljude mora stvoriti savršene građane, a tko želi stvoriti savršene građane mora stvoriti savršenu državu.

Aristotel identificira sljedeće elemente države:

jedinstvena teritorija (koja bi trebala biti mala);

Kolektiv građana (građanin je onaj koji učestvuje u zakonodavnoj i sudskoj vlasti);

jedan kult

opće zalihe;

jedinstvene ideje o pravdi.

“Pošto smo razjasnili od kojih elemenata se sastoji država, moramo

pre svega da govorimo o organizaciji porodice... Hajde da se pre svega zadržimo na gospodaru i robu i pogledamo njihov odnos sa stanovišta praktične koristi.

Aristotel razlikuje tri tipa komunikacije u porodici:

Moć muža nad ženom

moć oca nad djecom;

vlast domaćina nad robovima.

Ropstvo je podjednako korisno i za roba i za gospodara. Istovremeno, „moć

gospodar nad robom, jer je zasnovan na nasilju, nepravedan.

Aristotel je dovoljno fleksibilan mislilac da ne može jednoznačno odrediti pripadnost državi upravo tih, a ne drugih osoba. On savršeno razumije da je položaj osobe u društvu određen imovinom. Stoga kritizira Platona koji u svojoj utopiji uništava privatno vlasništvo među višim klasama, posebno naglašavajući da je zajednica imovine nemoguća. To izaziva nezadovoljstvo i svađe, smanjuje interesovanje za posao, lišava osobu „prirodnog“ uživanja u posjedu itd.

Dakle, Aristotel opravdava privatno vlasništvo. “Privatna svojina”, kaže Aristotel, “ukorijenjena je u prirodi čoveka, u njegovoj vlastitoj ljubavi prema sebi.” Imovina treba dijeliti samo u relativnom smislu, ali privatnu općenito: "Ono što je predmet posjeda veoma velikog broja ljudi, najmanje se vodi računa". Ljudima je najviše stalo do onoga što im lično pripada.

Razmatranje različitih teorija vladavine Aristotel počinje analizom Platonovog projekta. Posebno ističe teškoću realizacije ovog projekta u praksi, kritizirajući Platonovu teorijsku poziciju – njegovu želju da uvede potpuno jedinstvo u državu, zanemarujući realni životni pluralitet. U Platonovim "Zakonima" Aristotel pronalazi proizvoljne izjave, au nekim slučajevima i loše osmišljene odredbe koje prijete njihovoj provedbi određenim poteškoćama i neželjenim rezultatima.

Državna struktura (politeia) je poredak u oblasti organizovanja javnih funkcija uopšte, a pre svega vrhovna vlast: vrhovna vlast je svuda povezana sa poretkom državne uprave (politeyma), a ova druga je državna struktura. . „Mislim, na primjer, da je u demokratskim državama vrhovna vlast u rukama naroda; u oligarhijama, naprotiv, u rukama nekolicine; stoga državnu strukturu u njima nazivamo drugačijom.

„Aristotel je analizirao 156 tipova politika i na osnovu toga napravio klasifikaciju oblika vladavine“ 1, primećuje A. K. Blinnikov.

Oblik države određen je brojem onih koji su na vlasti (jedan, nekoliko, većina).

Postoje ispravni oblici vladavine - u njima vladari imaju na umu opće dobro (brine se o dobrobiti naroda) i pogrešni oblici vlasti - u njima vladari brinu samo o svom ličnom dobru.

Monarhijska vlada, što znači opšte dobro, "obično nazivamo kraljevskom vlašću"; moć nekolicine, ali više od jednog, od strane aristokratije; a kada većina vlada za opšte dobro, onda koristimo oznaku koja je zajednička za sve vrste vlasti - politika. "I ispostavilo se da je takva razlika logički tačna."

Ispravni oblici države su monarhijska vlast (kraljevska vlast), aristokratija i državna vlast, a odgovarajuća pogrešna odstupanja od njih su tiranija, oligarhija i demokratija.

Aristotelova shema može izgledati umjetna, ako se ne uzme u obzir činjenica da su svih 6 pojmova bili u upotrebi među Grcima u 4. vijeku. pne Malo je vjerovatno da je bilo ozbiljnih nesuglasica oko toga što se podrazumijeva pod kraljevskom vlašću, tiranija, aristokratija, oligarhija, demokratija. Platon u Zakonima govori o svim ovim vrstama kao o nečemu dobro poznatom, što ne zahtijeva nikakvo objašnjenje.

„Aristotel nastoji da svoju shemu učini fleksibilnom, sposobnom da obuhvati čitavu raznolikost stvarnosti“ 1 . Navodeći kao primjer savremena stanja i osvrćući se na historiju, on, prvo, navodi postojanje različitih varijeteta unutar određene vrste državna struktura; drugo, on napominje da politički sistem nekih država kombinuje karakteristike različitih državnih struktura i da postoje posredni oblici između kraljevske i tiranske vlasti - aristokratija sa pristrasnošću prema oligarhiji, država bliska demokratiji, itd.

---