Jedna lirska interpretacija lilita Ne sanjaj u njenim velovima /Tamna strana Meseca gdje ništa nije takvo kakvo izgleda /
Sve pećine sveta će neprimetno i podatno pomaknuti stene u stranu pred tvojim mekim delikatnim koracima u prilaženju. Hladni mokri zidovi će te zavoditi ukradenim plavim mjesečevim svjetlom, podzemna ledena jezerca će u toplom narančastom odsjaju postati tropske tople vode, stalaktiti čarobna nebeska arhitektura, a tvrdo uglačano kamenje hladna maternica, koja hladi vrelu glavu ,punu očekivanja. Blažene u svom zahvalnom čuđenju, gledajući te, zavest će samu sebe, odsjajivajući ti sve ono što se nisi ni usudio sanjati. A kad prvi put tvoja dječačka radoznalost posusta od istraživanja tog nadrealno primamljivog krajolika i puna povjerenja se spusti u san na mokri kamen, ukradeno mjesečevo svijetlo će postajati sve bljeđe, biti će ga sve manje, a ti ćeš zatečen promjenom ostati nepokretan od zgranutosti, bez mogućnosti da odeš.
Ti si ipak samo usamljeni dječak koji traži svoju veliku plavu nebesku majku – Lunu, vilenjak koji se hoće igrati sa vilama i nimfama u toplim mediteranskim šumama borova i čempresa i Pjesnik zaljubljen u Ljepotu, koja umire u teško promjenjivim agregatnim stanjima vode i kamena. Podzemne pećine najzavodljivije i najmračnije od svih boginja Lilit su samo za tvoje sanjanje, iskušenje ratnika i magova u uzdizanju koji su davno poklonili Dušu Bogu, a srce Damama i slatki zalogaj, užitak ili propast nemuštih, grubih ili Posrnulih.
Tvoja duša je preplaha i prenežna da podnese toliku želju i traženje, tvoje astralno tkivo raspršeno da zacijeli ugriz zubi pohote kao odgovor na tvoje neprianjanje i trag oštrih kandži mračnih strasti kao odgovor na tvoju razigranost koja ne traži ni početak ni kraj, već samo sporadično odlaženje i dolaženje. Dugo nećeš primjetni da si izgubljen u nepokretnom postojanju njoj ne više tako interesantnog posjeda, a staze ne uvijek ugodnih snova će ti jedine ostati.
|